Konflikt

6a00d8341c500653ef0120a5c3cffd970cUkoliko se između dvoje ljudi otvorila duboka provalija ispunjena razočarenjima, povredama, ljutnjom, srdžbom, bijesom i agresijom, tada će biti vrlo teško i naporno izgraditi nove mostove. Psihološki i društveno prihvatljivo suočavanje s agresivnim osjećajima za mnoge je ljude prijelomna točka u konfliktnom slučaju.
Budući da tema “konstruktivni pristup ljutnji i agresijama” u nastavnim predmetima naših škola u potpunosti ili djelomično nedostaje, način na koji se suočavamo s tim teškim osjećajima uglavnom učimo na školskom dvorištu, kod kuće i u nastavnim planovima naše životne škole. Kada odrastemo tada neprestano posežemo za tim samosklepanim obrascem ponašanja kao za našim osobnim kućnim lijekom.

Teorijski možemo razlikovati tri oblika agresije:
– “explozivna” agresija (kipjeti od bijesa, razbijati posuđe, promuknuti od vikanja, bjesomučnost, napadaji bijesa i mahnitosti);
– “implozivna” agresija i bijes usmjeren prema samom sebi (samopredbacivanja, osjećaji krivnje, ogorčenost, samosažalijevanje i mržnja samog sebe);
– “prikrivena” agresija (neizravni oblici i suptilna skrovišta agresije kao što su izrugivanje, sarkazam, podmuklost ili zloba, ismijavanje, ogovranje iza leđa, podcjenjivački govor o drugome, negodovanje, jadikovanje, zanovijetanje, šutke ucjenjivanje s patničkim izrazom lica ili dosljedno, neumoljivo i beskompromisno činjenje onog neophodnog i ispravnog).

Postoji djelotvorni “trojni korak” za rješavanje srdžbe:
1. Nabrojati do 100, duboko disati, ili, kao alternativa, vojničko pravilo “prespavati noć” (ako je moguće) ono slijedi preporuku filozofa F.Bacona: “Tko može potisnuti ljutnju jednog trenutka, možda će si uštedjeti dan žaljenja”
2. Kod kuće se, u privatnom razgovoru s prijateljima, partnerima, djecom rasteretiti od srdžbe ili se tjelesnim aktivnostima kao što su sport, cijepanje drva ili hodanje na neki način fizički iscrpiti kako bi i se emocija smirile.
3. Smireno i razborito prihvatiti se konflikta, a da pri tom ne opečemo prste.

Psihoterapeuti smataju da su ljutnja, srdžba i bijes podjednako važni osjećaji kao ljubav ili strah, ali da se međutim iza naših tvrdih osjećaja često skrivaju drugi: meki i povrijedjeni pri čemu tvrdi štite meke. Isto tako u sebi ne možemo osjetiti nijedan od temeljnih osjećaja, čak niti “najljepši” ako u sebi ne smijemo osjetiti i dopustiti sve osjećaje (i one “ružne”). Emocije su različit oblici energije. Ako ostanu vezane u tijelu tamo tvore blokade i napetosti u križima, ramenima, želucu, čeljusti…. Te blokade više gotovo ne propuštaju druge osjećaje tako da se ograničava raznolikost naših doživljaja.
Mi ljudi posjedujemo različite potencijale agresije. Bjesomučnici i ostali ljudi koji u sebi osjećaju veliku srdžbu moraju razviti sposobnost da smjesta ne iskazuju svoje snažne emocije, već da ih u određenoj situaciji zadrže za sebe. Zbog toga prethodno moraju shvatiti da je njihov gnjev  sastavni dio njihova bića (i otvara stare rane) te da njihova masivna agresija biografski uvjetovana. S druge strane moraju naučiti da na svijetu ima mnogo toga što ne mogu urediti, kontrolirati niti savladati.
Druga skupina je već vrlo rano naučila izbjegavati agresiju. To je nekad za njih bilo neophodno i istodobno tragično, Neophodno jer je ranije predstavljalo zaštitu ili čak strategiju preživljavanja, tragično jer putovi za bijeg i obrasci izbjegavanja mogu imati negativne posljedice za duševno i tjelesno zdravlje. Mnogi odrasli u svom djetinjstvu nisu imali dobre uzore i modele na kojima su mogli naučiti kako se primjereno suočiti s ljutnjom, bijesom i srdžbom. Dodatno su iskusili i osvijestili jednadžbu: ljutnja, srdžba, bijes i agresija = bol i napuštenost. Ako su bili ljutiti tukli su ih, odbijali, prezirali, izrugivali, ignorirali i kažnjavali šutljivim odbijanjem, slali u krevet bez večere ili zatvarali u sobu dok ponovno nisu bili “dobri”. Razlog tome što danas ne mogu očitovati svoju ozlojeđenost, ogorčenje, uzbuđenost ili agresiju je prije svega stoga što onda nisu smjeli pokazati takve osjećaje i obrasce ponašanja. Oni su naučili biti “dragi”, suzdržavati se i potiskivati svoju ljutnju. Žele biti dobre djevojčice ili uzorni izviđači: pristojni, poslušni, ljubazni, uljudni, ljupki, pažljivi i susretljivi. Oni se pridržavaju recepta: “izdržati – podnositi – držati jezik za zubima” i guše se njime.

Važno je:
– na emocionalno-energetskoj razini sve češće se usuditi druge hrabro suočiti s vlastitom ljutnjom (što više iskustva i sigurnosti imamo u suočavanju s tim osjećajem, to prije možemo naučiti kako ljutnju pokazivati na primjeren način).
– na komunikacijskoj razini naučiti postupak razjašnjavanja koji omogućuje (ali ne jamči) plodonosno razrješavanje konflikata i razvijanje konstruktivne kulture sukobljavanja.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*