Predrasude

judgePredrasuda je unaprijed donesen sud ili mišljenje o nekom (ili nečem) što se dovoljno ne poznaje niti se temeljito i kritički proučilo, odnosno prije iskustva. Obično je to proširen i ustaljen, unaprijed postavljen stereotipan stav, zasnovan na nedokazivim tvrdnjama i lažnim autoritetima. Predrasuda je stečena, usvojena najčešće još u djetinjstvu od osoba koje predstavljaju autoritet i vjerodostojnost. (izvor wikipedia)

Za početak učinilo mi se najbolje definicijom podsjetiti sebe, a i čitatelja, što predrasuda uopće jest i zašto do nje dolazi, a zatim nju potražiti u sebi, i u konačnici ju pokušati otkloniti smislenim načinom da njena destrukcija ima što manje utjecaja na moj život, a moguće i tvoj.

Za sebe sam mislila da sam dobra samim time što se nisam spotaknula o zakon i što nikom nisam željela zlo. No, vrijeme je u mom životu pokazalo svu krhkost mojih dobrohotnih uvjerenja. Bog se pobrinuo da shvatim da nisam baš toliko dobar i jak čovjek kao što sam mislila. Umalo sam, svojevremeno, s par ružnih postupaka naudila sebi i nekim drugim dragim ljudima oko sebe. Činila sam stvari kojima se ne ponosim. Ne brini, neću se ispovijedati, samo i tebe želim potaknuti na isto promišljanje. Prekopaj zakutcima svoga srca i budeš li kopao dovoljno duboko sigurna sam da ćeš iskopati ono što ćeš tada zakopati još dublje – da se NIKAD ne sazna! Takvi smo mi ljudi….zakopamo duboko svoje pogreške, omotamo ih celofanom izgovora i nesretnih okolnosti, a kad netko drugi učini istu ili sličnu stvar, pa još ako nam ni otprije nije odveć drag, spremno mu se unosimo u lice. Ili još gore, govorimo o njemu iza njegova lica!  Zašto?

Odgovor je iznova negdje u nama, u onom skrovitom dijelu, a kako sam bila brutalno iskrena sama sa sobom pronašala sam samo egoistične pobude. Lijepo se osjećam kad sam u nečem bolja; ili bar jednako dobra kao netko tko mi se iz ovog ili onog razloga našao na putu, a ako to već nisam često ću učiniti sve što je moguće da bar zadržim takvu sliku o sebi (unutar sebe i na van). Jedan od načina održavanja te fikcije je i da drugog osudim prigodnom predrasudom.

Međutim, svi mi pri tom zaboravljamo da naš pravi problem nisu drugi i drugačiji ljudi, nego nešto sasvim prozaično – traganje za istinskom ljubavi i istinskim kriterijem u sebi samom. Dakle, uzvišenog kriterija kao neophodnog temelja za smisleno i plemenito življenje, a ne životarenje. Naš problem nije ni puna čaša žuči (ona je posljedica), već je problem nutarnja praznina koja žudi (čak i nesvjesno) za čvrstim uporištem, izvorom, smislom i smjerom. Naime, dok se srce ne ispuni „živom vodom“ koja njegovoj duši, zapravo, i pripada, ono gaji nezadovoljstvo koje katkad preraste u otvoreno neprijateljstvo, bilo to u obitelji, na poslu ili na ulici. Tim više ukoliko čovjek osjeti da je spram njega ili oko njega – počinjena neka veća nepravda. Toleranciji, u tom slučaju, nema mjesta niti u vlastitom domu, a niti među vlastitom rodbinom.

Kao što kaže Audre Lorde:“…,nema novih ideja. Ima samo novih načina da se one osjete – da se preispita što te ideje znače u praksi..“ i ja sam došla do iste spoznaje. Nema nove ideje, već sam samo drugačije osjetila staru:

Dvije osnovne emocije su strah i ljubav. Iz straha proizlaze sve ostale negativne emocije, a tada i postupci. A iz ljubavi one pozitivne. Dakle, zašto imamo predrasude?! Iz straha. Potražimo li u sebi strah koji nas tjera da nekog sudimo i zamjenimo li ga ljubavlju prema čovjeku, tada nećemo suditi već voljeti.

Još ima posla predamnom…

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*