Supruga

portrait-of-marushka-artist-s-wife-1905Uđimo u Novu idilično, kroz svijet klasike. Navodim esej Washingtona Irvinga The Wife (Supruga) sa željom da u godini koja je pred nama bude što više ovakvih supruga. Onih koje se znaju nositi s krizom, bankrotom i koje su u takvim trenucima pune suosjećanja te zrače plemenitošću. Upravo te nose svijet na svojim plećima. Baš takve su prava radost svojim muževima, voljene i čuvane poput dragocjenog bisera.

 

                                              The Wife (Supruga)

„Moj bliski prijatelj Leslie oženio je lijepu i profinjenu djevojku koja je odrasla u mondenom svijetu. Istina, nije bila bogata, ali moj prijatelj jest pa se radovao tome da će udovoljavati svakoj njezinoj težnji za elegancijom, njezinu profinjenu ukusu i hirovima. Rekao je: „Njezin će život biti kao bajka“.

Sama razlika njihovih karaktera stvorila je skladan spoj – on je bio romantičan i pomalo ozbiljan, ona je prštala od života i dragosti. Često sam opažao nijemo oduševljenje kojim bi je gledao, zbog svoje je energičnosti postala njegova sreća, i kako bi ga ona, usred pljeska, potražila pogledom kao da samo njega traži potporu i prihvaćanje.

Dok se oslanjala na njegovu ruku, njezin je vitki stas bio lijepa suprotnost njegovoj visokoj, muževnoj pojavi. Zaljubljeno lice puno povjerenja kojim ga je gledala kao da je budilo navalu pobjedonosna ponosa i nježnosti pune ljubavi, kao da je lud za svojim ljupkim teretom zbog same njezine bespomoćnosti. Nijedan brak nije kročio na cvjetnu stazu ranog i dobrog situiranog braka s boljim izgledima za sreću.

No, moj je prijatelj imao tu nesreću da je svoju imovinu uložio u velike špekulacije i nije prošlo mnogo od svadbe, a ta mu je imovina, slijedom neočekivanih nesreća , bila oduzeta pa se našao na rubu siromaštva. Neko je vrijeme to držao za sebe i letio uokolo unezvijerena lica i slomljena srca. Njegov je život bio beskrajna agonija, a još je manje bio podnošljiv zbog toga što se u prisutnosti svoje supruge morao smješkati, jer nije smogao snage da ju zapljusne novostima.

No, ona je budnim okom ljubavi vidjela da se njezinim suprugom nešto nije u redu. Uočila je njegove čudne poglede i prigušene uzdahe i nije se dala obmanuti njegovim boležljivim i beživotnim pokušajima podizanja dobrog raspoloženja. Upregnula je svu svoju energičnost i sva nježna ulagivanja da ga ponovno usreći, ali je samo dodavala soli na ranu. Što je spoznavao više razloga da je voli, to ga je više mučila pomisao da će ju ubrzo pretvoriti u bijednicu.

Još samo malo, mislio je, i taj će smiješak nestati s toga lica, pjesma će zamrijeti na tim usnama, bljesak u tim očima ugasit će tuga, a sretno srce koje sada s lakoćom udara u tim grudima otežat će poput srca radnika s brigama i očajem ovoga svijeta. Na kraju je jednog dana došao k meni i ispričao mi cijelu svoju situaciju glasom u kojemu se osjetio ton najdubljeg očaja.

Kada sam ga saslušao, upitao sam:

–          Zna li tvoja supruga za to?

Na to je pitanje briznuo u gorak plač:

–          Za ime Boga – plakao je – ako imaš imalo milosti prema meni, ne spominji mojoj ženi, upravo zbog pomisli na nju želim izludjeti.

–          A zašto ne? – rekao sam – Ona će to prije ili kasnije saznati, ne možeš to dugo skrivati od nje, a mogla bi saznati na mnogo gori način nego da joj ti sam kažeš, jer način na koji nam nešto priopće oni koje volimo ublažava i najteže vijesti. Osim toga, lišavaš se utjehe njezina suosjećanja, i ne samo to, time i ugrožavaš jedinu vezu koja može srca držati na okupu – bezuvjetnu vezu misli i osjećaja. Ona će ubrzo uvidjeti da ti nešto tajnovito zaokuplja misli, a prava ljubav neće izdržati rezerviranost, ona se osjeća podcijenjeno i povrijeđeno kad je od nje skrivena makar i tuga osobe koju voli.

–          Oh, ali, prijatelju, kad pomislim na udarac koji trebam zadati svim njezinim budućim izgledima – kao da u zemlju zabijem samu njezinu dušu time što ću joj reći da joj je suprug prosjak, da se treba odreći raskoši života, svih užitaka društvenog života, i sa mnom se stisnuti u ubogost i anonimnost? Da joj kažem da sam je istrgnuo iz sfere u kojoj se i dalje mogla kretati u neprekidnom sjaju, kao svjetlo svakome oku, divljenje za svako srce?! Kako bi ona mogla podnijeti siromaštvo? Ona je odrasla okružena svakojakim biranim izobiljem. Kako bi mogla podnijeti zanemarivanje? Ona je bila idol društva. Oh, slomit ću joj srce – to je joj slomiti srce!

Uz još malo strpljenja, napokon sam ga nagovorio da ode kući i svojoj supruzi ogoli srce. Sutradan ujutro nestrpljivo sam želio saznati kako je to prošlo. Ispitujući svoga prijatelja, saznao sam da se povjerio supruzi.

–           I, kako je ona to podnijela? – upitao sam.

–          Kao anđeo! Prije mi je izgleda da joj je laknulo, jer mi se bacila u zagrljaj i upitala me je li to sve zbog čega sam u posljednje vrijeme bio nesretan. No, sirota djevojka – dodao je – ona ne može razumjeti promjenu kroz koju moramo proći. Ona nema sliku siromaštva osim u teoriji, ona je samo čitala pjesme o siromaštvu, u kojima je ono povezano s ljubavlju. Ona još ne osjeća neimaštinu, još ne pati zbog gubitka udobnosti i raskoši na koje je navikla. Kada dođemo do toga da doista osjetimo siromaštvo i njegove nepoštene brige, mizerne želje, sitna poniženja, tada ćemo biti u stvarnom iskušenju.

 Jedne večeri, nekoliko dana poslije toga, ponovno me posjetio. Prodao je kuću u kojoj su živjeli i kupio malu kućicu na selu, nekoliko kilometara od grada. Cijeli je dan bio zaposlen slanjem pokućstva. U novoj je kući bilo potrebno samo malo namještaja, i to onog najjednostavnijeg.

Bio je krenuo do nove kuće, gdje je njegova supruga cijeli dan nadgledala selidbu. Jako me zainteresirao nastavak te obiteljske priče, a budući da je bila večer, ponudio sam se da ga otpratim. On je bio izmučen tegobama toga dana pa su ga na izlasku spopale sumorne misli.

–          Jadna Mary – na kraju je procijedio kroz zube, uz težak uzdah.

–          Zašto? – upitao sam – Je li joj se što dogodilo?

–          Što? – rekao je probadajući me nestrpljivim pogledom – Zar je ništa biti sveden na tu bijedu, biti zarobljen u jadnom kućerku, čamiti u gotovo ropskim brigama njezina jadnog obitavališta?

–          Ona se, dakle, požalila zbog te situacije?

–          Požalila! Ne, ona je sva razdragana i dobro raspoložena. Zapravo, mislim da je nikad nisam vidio bolje raspoloženu, daje mi svu ljubav i nježnost i utjehu!

–          Divna žena! – uzviknuo sam – Ti misliš da si siromah, moj prijatelju, a nikada nisi bio bogatiji, nikada nisi upoznao beskrajno blago koje posjeduješ u toj ženi.

–          Oh, ali, prijatelju moj, nakon što se prvi put susretnemo u toj kolibi, mislim da bih se mogao ugodno osjećati. No, ovo je njezin prvi dan toga stvarnog života, vidjela je tu skromnu kuću i cijeli dan uređuje jadno pokućstvo, prvi je put upoznala teškoće kućanskih poslova, prvi je put pogledala svoj dom bez imalo raskoši i bez gotovo imalo udobnosti, a sada možda sjedi, iscrpljena i malodušna, i razbija glavu zbog mogućeg siromaštva u budućnosti.

Ova je slika bila donekle vjerojatna pa mu nisam mogao proturječiti. Hodali smo i šutjeli. Nakon što smo skrenuli s glavne ceste na jedan uski put obrastao gustim šumskim drvećem, što mu je davalo ugođaj potpune skrovitosti, stigli smo do kućice. Doimala se dovoljno skromnom i za pastoralnog pjesnika, no ipak je imala ugodan seoski izgled. Jedan je kraj zasjenjivao, a opazio sam i nekoliko tegla s cvijećem ukusno postavljenih oko vrata i na parkiralištu ispred kuće.
Kroz dvorišna vratašca ušli smo na stazicu koja je vijugala kroz neko grmlje do vrata. Kada smo prišli kući, začuli smo kako netko pjeva. Laslie me uhvatio za ruku. Zastali smo i osluhnuli. To je Mary pjevala nešto dirljivo i jednostavno, nekakav kratak napjev koji je njezin suprug posebno volio. Osjetio sam da Leslijeju ruka drhti na mojoj ruci. Prišao je bliže kako bi bolje čuo. Korak mu je odjeknuo na šljunčanom prilazu.
Lijepo ozareno lice virnulo je kroz prozor i nestalo, čuo se lagan korak i Mary nam je brzo izišla u susret. Na sebi je imala lijepu seljačku bijelu haljinu, nekoliko divljih cvjetova u lijepoj kosi, a obrazi su joj cvjetali od svježine jer joj je cijelo lice bilo ozareno smješkom. Nikada je nisam vidio tako ljupku.

–          Dragi Leslie – uzviknula je, i nastavila – toliko sam sretna što si stigao! Cijelo sam vrijeme gledala kada ćeš doći i trčala do ulice iščekujući te. Postavila sam stol ispod jednog prekrasnog stabla iza kuće i nabrala malo prekrasnih jagoda, jer znam da ih voliš, a imamo i vrlo dobar šlag, i sve je ovdje divno i mirno! Oh!

Uhvatila ga je za ruku, ozareno ga pogledala i dodala:

–          Oh, bit ćemo neizmjerno sretni!

 Jadni Leslie bio je izvan sebe od sreće. Zagrlio ju je, omotao ruke oko nje i obasuo je poljupcima. Nije mogao govoriti jer su mu suze navrle na oči. Često mi je govorio da, od tada, iako se ponovno obogatio i doista sretno živio, nikada nije doživio trenutak veće sreće.“

U stvarnosti se od nas traži prilagodba na nešto manje romantičnu priču. Možda se radi o hladnoj kući bez krova u gusto naseljenom gradu ili o oskudnom domu u nekom zabačenom selu. No, ako se takvim turobnim uvjetima prilagodite s radošću zadobiti ćete ljubav i poštovanje svog dragog i stvoriti ćete od svog života svoju vlastitu bajku. To je moja želja za Vas u Novoj. Neke stvari nikad ne zastarijevaju

One Response to Supruga

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *


*